Precko blog - posjetite www.precko.tk

Bio je to tek običan radni dan u Zagrebu. Svi su u jutarnjoj strci da što prije dođu na posao... Oni što su išli autom bunili su se što kolona drugih automobila nikako da krene, a oni koji su išli javnim prijevozom (autobusom ili tramvajem) bunili su se što je gužva unutra nepodnošljiva... Ali, jedan čovijek nije imao takve brige. Bio je tek jedna skitnica koja je živila u jednom propalom mini marketu, bez posla, bez pravih prijatelja... A, što je najbolje on se uopće nije bunio s takvim životom, što ne znači da se pomirio i sa svojom sudbinom kao takvom... A da se mi vratimo na taj dan o kojem sam počeo pričati? No, dobro... Toga dana, skitnica je odlučio izaći iz svoje "jazbine" i otići dokle ga noge nose. I učinio je to! Kada je krenuo, nije ponio puno toga sa sobom, jer nije ni puno imao. Imao je tek toliko stvari, da mu stane u njegov otrcani kaput. No, njega to nije sputavalo, jer je on čvrsto odlučio da će jednom otići i nikad se više vratit na mjesto gdje je noćio. I tako je on hodao... I hodao... I hodao... Te je onda naglo stao! Iako je već tada bilo prošlo više od 5 sati od kada je napustio svoju jazbinu, nije stao zbog umora. Već zbog kioska. Ali, ne zbog kioska kao samog >>Kioska<<, već zbog jedne predivne zaposlenice koja se zvala > Ivana. Kada je došao na pult nije se ustručavao pitati je uobičajena pitanja, npr., "Kako ste?" ili nešto tomu sličnome iako je bio tek skitnica sa uništenim samopouzdanjem. Kada ju je bio pitao bi li htjela otići na tek jednu šetnju Jarunom s njim, na njegovo opće (a vjerujem i Vaše) iznađenje, rekla je DA.